Procjene učitelja o kulturi škole

Članak autorica dr.sc. M. Burst-Nemet i dr.sc. V. Mlinarević

Izvorni članak preuzet s: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=243498

Sama tema članka me jako zainteresirala pošto sam budući učitelj te ću jednoga dana raditi u odgojno – obrazovnoj instituciji s kolegama i kolegicama, odgajati i učiti djecu, te mi je ovaj člank i istraživanje provedeno donijelo jedan novi pogled na stvari na koje moram obratiti pozornost a koje su bitne kako bi cijeli proces podučavanja bio lakši i ujedno bolji.

Autorice koriste različite izvore kako bi definirali što bi bila kultura, te tako navode da „kultura definira stvarnost za pripradnike neke društvene zajednice, osigurava im podršku i identitet i oblikuje okvir za učenje znakovito za određeno zanimanje.“ Sam način na koji žive određene zajednice, neke ideje ili stavovi koje su zajedničke i prenose se s generacije u genereaciju mogu obilježiti neku kultur. Ona je članovima društva neupitna i određuje u velikoj mjeri način na koji će se članovi nekog društva ponašati ili razmišljati. Kada se govori o kulturi ustanove, nju čine norme i očekivanja učitelja, uloge i odnose njenih članova koji se odražavaju na sve vrste interakcija odraslih i djece. Kultura se najčešće sagledava u prožimanju tri skupine čimbenika: stavovi i vjerovanja u vanjskom okruženju i unutar odgojno-obrazovne ostanove; kulturne norme odgojno obrazovne ustanove i odnosu odgojno-obrazovne ustanove, te njihov odnos najviše utječe na kvalitetu te ustanove ali s druge strane može predstavljati i probleme u odnosima zaposlenika.

Poveznost skrivenog kurikuluma i kulture škole

Skrivenim kurikulumom u školama želi se unaprijediti kakvoća i razvoj škole, a od nje se očekuje prihvaća, mijenja i adaptira kulturne promjene. Sama istraživanja o kulturi odgojno-obrazvone institucije započela je 1960.g kada su istraživanja kulturu prikazivala kao jednostranu a kasnije se došlo do zaključka da je kultura ipak dvostrana i dvodimenzionalna. Učitelji i odgojitelji su glavni nositelji kulturu u odgojno-obrazovnim institucijama (razredu, skupini) i rezultati istraživanja ovise o njima.

„U kulturi škole ogleda se skriveni kurikulum i kultura škole ogleda se u skrivenom kurikulumu, osobinama i ponašanju učitelja prema učenicima i međusobno....“ Skrivenim ciljevima odgoja koči se ostvarenje stvarnih ciljeva odgoja te također se otežava kontrola nad istim.
„Skriveni kurikulum suptilno i neintencionalno, ali snažno utječe na to što će djeca učiti i raditi, što proizlazi iz njihove procjene kojim oblikom ponašanja će kod odraslih postići odobravanje...“ -  skriveni kurikulum bi bila neka pravila i rutine škole.

Polazišta za istraživanje kulture škole

Razvojem kurikuluma koji se temelji na vlastitim iskustvima učenika, naglašavanjem kreativnosti i komunikacije te uvažavanjem i razvojem određenih vještina, moći se se stvoriti kvalitetni kurikulumi na svim razinama. Takvim kvalitetnim i dobro razrađenim kurikulumom moći će se razvijati učenici, a zatim i odgovorni i kritični građani.

            „Promjene moraju krenuti od samih škola, inače će biti promašeni svrha

             i povod. Škola mora htjeti promjene i on se školi moraju povjeriti.

             Pozitivno ozračje u školi od velike je važnosti za sve procese vezane uz stvaranje,

             razvoj i realizaciju kurikuluma.“ (Hentig, 1997. str. 224)

Radna klima jako ovisi kakva je osoba ravnatelj ili upravitelj škole, stručni suradnici ali isto tako i ostali djelatnici. Ako se škola organizira kao suradnička sredina u kojoj se cijeli kreativnost, različiti potencijali sudionika obrazovnog procesa, otvara se mogućnost rasta i razvoja pojedinca.

Prediktori pozitivne kulture škole

Mnogi znanstvenici su potvrdili kako postoji poveznica između pozitivne organizacijske kulture škole i izvrnih učitelja, zato jer pozitivna kultura škole podržava usavršavanje i postignuća učitelja. Procjenom kulture osnovne škole u SAD-u, osim procjene škole, istraživanje je uključivalo dvogodišnje sustavno praćenje. Mijenjanjem elemenata koji su upućivali na negativnu kulturu, došlo je do poboljšanja jer se djelovalo na području stvaranja učenja među učiteljima. Cilj skrivenog kurikuluma je unaprijediti kvalitetu i razvoj odgojno-obrazovnog rada škole.

I zaključak

Uspješna radna klima razvija pozitivnu kulturu škole. Ona je jedan od glavnih čimbenika koji utječu na razvoj pedagoških osobina učitelja i njihov što kvalitetniji rad. Pozitivna kultura škole određena je na temelju kolegijalnosti i samoodređenja. Učitelji razredne nastave procjenjuju kulturu škole višom u odnosu na učitelje predmetne nastave te smatraju kako su upravo oni važni za kulturu škole.

KULTURA ŠKOLE TREBA UČITELJU OMOGUĆITI AUTONOMNO I KOMPETENTNO DJELOVANJE KAO KRITIČKOM INTELEKTUALCU U NAJBOLJEM INTERESU NJEGOVIH UČENIKA I U SKLADU SA SPECIFIČNIM PROFESIONALNIM STANDARDIMA I ETIČKIM PRAVILIMA UČITELJSKE PROFESIJE. 

Pitanja za razmišljanje:

1. Jesu li učitelji bitan faktor kod kreativnosti djece?

2. Može li radna atmosfera učitelja utjecati na ozračje u razredu i (ne)znanje koje učitelj prenosi učenicima?

Goal orientatios, coping with school failure and school achievement

Osvrt na rad prof. I. Brdar, prof. M. Rijevec i prof. D. Lončarića

Izvorni rad preuzet: https://www.researchgate.net/publication/225753656_Goal_orientations_coping_with_school_failure_and_school_achievement

Smatram da je ovaj rad važan budućim učiteljima ali jednako tako i roditeljima da upoznaju svoju djecu na način da prihvate i pomognu im da što lakše prihvate školu te steknu određena znanja i vještine.

Za ovaj rad provedeno je istraživanje koje je obuhvaćalo odnose između ciljne orijentacije, načina na koji se učenici nose sa uspjehom i neuspjehom u školi. Glavni ciljevi istraživanja bili su istražiti mogu li se učenici podijeliti u grupe na temelju njihovih ciljeva u nastavi te postoji li veza između ciljne orijentacije i strategija koja se temelje na emocionalnom ili problematskom načinu rješavanja istog. Provedeno istraživanje se više fokusiralo na mišljenja, vjerovanje i percepcije u motivacijskom procesu učenika. Najvažniji akademski (obrazovni) cilj je onaj od strane samih učenike jer su oni ujedno i najvažnija varijabla u istraživanju motivacije kada se govori o obrazovnom kontekstu.

Autori su ciljeve učenika kakve se viđa u školama podijelili u nekoliko skupina: učenici orijentirani na učenje i učenici orijentirani na cjelokupnu izvedbu.

Učenici orijentirani na učenje

Odnosi se na motivacijsku orijentaciju koja ima za glavni cilj razumijeti, steći znanje i na koncu poboljšati vlastite sposobnosti i vještine. Učenici koji slijede taj cilj intrinzično su motivirani i vrednuju učenje kao da je svrha samome sebi, te vjeruju kako će uspjeti kako u akademskom tako i u profesionalnom životu budu li slijedili taj cilj. Kako su oni intrinzično motivirani samim učenjem, uspjeh ostalih učenika nije im važan.

Učenici orijentirani na cjelokupnu izvedbu

Takvi učenici nastoje pokazati visoku razinu sposobnosti i vještina ili steći pozitivno odobravanje za svoje sposobnosti i vještine. Za učenike koji su orijentirani na cjelokupnu izvedbu, važno im je dobiti priznanje kako su bili bolji od stalih, te s toga je uspjeh za njih zapravo pozitivna evaluacija tj. odobravanje od strane okoline. U njihovom slučaju, ako su bili bolji u rješavanju nekog zadatka, malo bolji od neke norme ili dobili izvrstan rezultat uz malo truda, smatraju da su pokazali određene vještine. Trud se ne uzima kao bitna stavka za uspjeh.

Nicholls, Patashnick i Nolen (1985) su identificirali i treću skupinu ciljeva: učenici koji izbjegavaju trud

Učenici koji izbjegavaju bilo kakav trud, za cilj imaju uložiti što manje truda i proći neopaženo. Oni se klone svih situacija koje bi mogle biti prijetnja njihovom samopouzdanju.

 

Autori navode kako napori koji su uloženi u učenje ne polučuju uvijek uspješne i dobre rezultate i učenici se nedvojbeno putem susreću sa preprekama, smetnjama i neuspjesima. Najčešći znak njihova neuspjeha su ili loše ocjene ili ocjene koje su lošije od očekivanih. Mogućnost povezanosti između ciljeva i načina na koji se nose sa stresom, tek je nedavno zainteresirala istraživače koji se bave obrazovanjem. Istraživači navode kako je kod mnogih učenika odobravanje jedan od bitnih faktora odobravanje od strane okoline. Prema tome je Lazarus u svom istraživanju 1999.g podijelio ciljeve u nastavi na primarno odobravanje gdje ciljevi u usporedbi sa vrijednostima mogu snažnije utjecati na djelatnost, jer mogu imati određene vrijednosti koje mogu ili ne moraju slijediti, ali će uvijek truditi se postići zacrtane ciljeve.

Drugi cilj je sekundarno odobravanje koji se fokusira na rješenja u stresnim situacijama. U to su uključeni načini na koji se učenici nose sa stresom i stresnim situacijama te načinom na koji se određena stresna situacija može promijeniti. Taj cilj je usko povezan sa konceptom samoučinkovitosti.

Određivanjem ciljeva je vrlo bitno za rješavanje problema. Jednostavni i nerealni ciljevi često su povezani s lošim načinom rješavanja problema, samim izbjegavanjem problema i vrlo visokom razinom emocionalnosti dok s druge strane nedostižni ciljevi povezani su s neprilagođenim načinom rješavanja problema, bijesom i frustracijom. Učenici koji postavljene ciljeve ili probleme rješavaju na duže vrijeme pokazuju veću razinu stresa od onih učenika koji su okrenuti  prema vlastitoj dobrobiti.

Rezultati istraživanja provedenog od strane autora

U istraživanju je sudjelovalo 1131 učenika, od kojih 334 dječaka i 797 djevojčica iz 11 srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Ispitanici su bili učenici od 1. do 3. razreda srednje škole (15 do 17 godina) iz različitih dijelova države, što urbanih što ruralnih dijelova. 75% ispitanika pohađalo je gimnaziju a 25% neku strukovnu školu.

Rezultati istraživanja podijeljeni su u tri skupine: cilj je učenje, višestruki ciljevi i cilj je izbjegavanje rada/učenja

Rezultati su pokazali da učenici mogu imati više ciljeva odjednom, te da su dječaci skloniji izbjegavanju učenja za razliku od djevojčica, a djevojčice će prije usvojiti učenje kao cilj nego dječaci. Kada su se u usporedbu uzele godine ispitanika, mlađi učenici su pokazali da su više orijentirani na učenje nego stariji učenici, jer oni stariji znaju kako sa što manje truda postići više, te tako pripadaju skupini kojoj je cilj izbjegavanje učenja.

Učenici koji su više orijentirani na način koji se postižu ciljevi površno proučavao nastavne materijale, pamte činjenice i definicije.

    

Pitanja za razmišljanje:

1. Jeste li se tokom školovanja susreli sa kolegama/prijateljima koji pripadaju nekoj od ovih skupina ili jeste li se vi prepoznali u jednoj od skupina?

2. Mogu li učitelji po vašem mišljenju pomoći djeci pri lakšem savladavanju gradiva i manjem stresu prilikom učenja?

Victor/Victoria: ženski, muški i "srednji" rod u ličnosti

Izbor je pao na ovaj članak iz razloga što i dan danas, u 21. stoljeću živimo u svijetu u kojem imamo podjele na spolne i rodne uloge, na muške i ženke poslove – bile to karijere karijere ili kućanski poslovi, podjelu boja kod male djece kako ne bi došlo do „zabune“ jer ćemo sigurno misliti da je djevojčica koja nosi plavu haljinicu i ima kratku kosu dječak. Da budem iskrena, to me ne bi ni malo čudilo, s obzirom na to koliko su ljudi indiferentni i sve prihvaćaju kako im servira okolina.

Autorica članka odmah na početku iznosi neke generalne stavke koje određuju nas odnos prema novorođenoj djeci. Odgovorom na pitanje: “Kojeg je spola?“ nas a i dijete već se stavlja u kalup spola i roda, kupovine odjeće i poklona po striktnim bojama – roze i plave, motiva – srčeka i autića. Čak i kad dijete poraste i prođe ta faza, kad se počne smostalno igrati, spol i rodne uloge određuju kakav će poklon dobiti – hoće li to biti neka akcijska figurica, autić ili lutkica, koje će boje biti svijećice na torti.  Sve to skupa je dio procesa socijalizacije kojim se prenose vrijednosti kulture u kojoj djeca odrastaju, a u to ulazi učenje spolnih i rodnih uloga koje se smatraju poželjnim za muškarca ili ženu.

Spol je biološki određena kategorija – vanjski i unutarnji spolni organi, hormoni.

Rod je društveno određena kategorija – definicije uloga žena i muškaraca u određenoj kulturi.

Istraživanje koje je provedeno 1936.g od strane Termana i Cox Milesove o mjerama maskulinosti (skup osobina vezanih uz muški rod) i femininosti (skup osobina povezanih uz ženski rod) dalo je odgovor na pitanje ima li ispitanik više „muških“ ili „ženskih“ osobina. Istraživaču su smatrali tada da je psihološka prilagodba pojedinca povezana sa rodnom kategorijom kojoj pripada, temeljena na biološkoj osnovi, odnosno spolu. Tako se i na posljetku i pokazalo, da muškarci u velikoj mjeri posjeduju i iskazuju muške osobine, a žene one tipično ženske osobine.

„Rodna“ revolucija i „srednji“ rod

Ranih 70-ih Sandra Bern je pretpostavila da se zdravi rodni identitet ne sastoji od samo tradicionalno muških ili tradicionalnih ženskih osobina, već da je on kombinacija toga dvoje i posjeduje bolju psihološku prilagodbu i lakše reagira u različitim situacijama, odnosno fleksibilniji je. Kako bi bolje opisala osobe koje imaju i muške i ženske osobine, ona je osmislila termin „psihološka androginost“.

Kasnije se postavljalo pitanje, je li Bem bila u pravu kada je ustanovila da su androgine osobe najbolje prilagođene za život? Istraživanja su u konačnici pokazala kako androgina djeca a kasnije odrasli pokazuju više samopoštovanja i bolje se snalaze u različitim situacijam, te da imaju uspješnije i ispunjenije romantične odnose. To se sve može pojasniti sa činjenicom da oni bolje razumiju i prihvaćaju neke međusobne razlike.

Kao i u svakom novom otkriću, a pogotovo onom koje se dotiče društva i načina na koji funckioniramo, koncept androginosti naišao je kritike. Maskuline osobine naglašavane su kao one poželjne i zaslužne za bolju prilagodbu, dok one feminine smatraju se nepoželjnima, što ni ne iznenađuje u zaključku cijele priče. Sve što se otkrije mora se temeljito analizirati, pa nakon analiza i analiza, pokazalo se da osobine mogu opisati kao pozitivno ili negativno maskuline (jer je sve crno i bijelo), feminine ili androgine.

Iako se psihologija maknula od striktnog koncpeta maskulinosti ili femininosti, postoje nedoumice oko podjele osobina na one muške ili ženske. Psihologija je napredovala ali naše društvo i naša zemlja „modernog zapada“ nije baš previše. Na ženu u muškim profesija se gleda sa povećalom, većinom je neprihvaćena ili je sigurno „gay“ čim može biti vozač kamiona ili ne daj Bože, automehaničar...strašno...jedna žena. Ista situacija je i sa muškarcima u ženskim profesijama (da ne bi ispalo da smo samo mi žene stigmatizirane)....i on je sigurno „gay“ čim želi biti frizer, učitelj, to samo žene mogu jer su nježne. 

PITANJA ZA RASPRAVU:

1. Kakva je vaša slika društva danas?

2. Jesu li žene i muškarci jednaki ili su neki ipak jednakiji od drugih?

3. Imaju androgine osobe "najbolje" osobine?

Više o članku možete pronaći na ovoj adresi:

http://www.istrazime.com/psihologija-licnosti/victor-victoriazenski-muski-i-srednji-rod-u-licnosti/ 

Povezanost obrazovnih očekivanja i ponašanja roditelja s različitim dimenzijama perfekcionizma njihove djece

Osvrt na članak „Povezanost obrazovnih očekivanja i ponašanja roditelja s različitim dimenzijama perfekcionizma njihove djece“

Ključne riječi: perfekcionizam, obrazovna očekivanja roditelja, procjena roditeljskog ponašanja

Ovaj članak sam izabrala između ostalog jer mi je tema vrlo zanimljiva, te na neki način se mogu poistovjetiti sa subjektima istraživanja koje je provedeno unutar članka jer sam i sama dio takve okoline. Također, smatram da je tema vrlo zanimljiva za roditelje ili buduće roditelje koji imaju ili će imati školarca/e i kako njihova očekivanja, katkad i previsoka mogu uvelike utjecati na razvoj i obrazovanje njihove djece.

Perfekcionizam je težnja za nepogrešivošću koja može imati veliki utjecaj na razvoj pojedinca. Kao najveće perfekcioniste u djetetovom životu, možemo nazvati njegove roditelje, čije ponašanje prema općem uspjehu u školi, pojedinom predmetu ili izboru daljnjeg smjera obrazovanja može dovesti do problema u prilagodbi. Kao osnovne dimenzije pefekcionizma, Frost, Marten i suradnici naveli su: pretjerano visoki osobni standard, pretjeranu zabrinutost oko pogreške izvedbe, sumnja u kvalitetu vlastite izvedbe, pretjerano naglašavanje preciznosti, reda i organizacije te na posljetku očekivanja i procjene od strane roditelja.

Upravo su roditelji, odnosno njihov odgojni stil prema Slaney-u i Ashby-u glavni razlog razvoja perfekcionizma kod kojeg su najvažniji roditeljska kontrola i emocionalnost. Emocionalna toplina pozitivno utječe, a pretjerana kontrola sputava dijete i utječe na njegov razvoj. Veliku ulogu također imaju i obrazovna očekivanja, posebice ona visoka jer rezultiraju prihvaćanjem i toplinom ili nekonzistentnom nagradom i kažnjavanjem. Djeca su po prirodi osjetljiva na kritike svojih roditelja, kazne, nedostatak prihvaćanja koje može dovesti do negativnog perfekcionizma.

Prema Modelu socijalnih očekivanja djeca uče da roditeljsku ljubav i odobravanje mogu dobiti samo ako su savršena, te kada to dijete nije u stanju ispuniti očekivanja ili ga roditelj zanemaruje, ono se osjeća bezvrijedno i bespomoćno. Roditelji koji zanemaruju svoje dijete i nemaju skoro nikakva očekivanja mogu pridonijeti razvoju perfekcionizma kod djece, gdje si ona sama postavljaju visoke ciljeve. Stoga je istraživanje koje je provedeno a opisano u članku imalo za cilj utvrditi povezanost obrazovnih očekivanja roditelja i dječju procjenu ponašanja roditelja sa perfekcionizmom djeteta. Rezultati su u konačnici pokazali, da roditelji u prosjeku imaju relativno visoka obrazovna očekivanja od svoje djece i da djecu nisu zanemarena, ali veće prihvaćanje nekog neuspjeha ili nepostizanja cilja je kod majki nego kod očeva. Nadalje, zabrinutost radi pogreške, roditeljska očekivanja i prigovaranja pozitivno su povezane s promjenama obrazovnih očekivanja i aspiracija očeva.

 Djeca će si u prosjeku postavljati više standard i biti će organiziranije što su očekivanja oba roditelja veća i što je majka više uključena u djetetova postignuća. Majke više pomažu djecu u prikupljanju nekih informacija, odabiru predmeta, hobija ili drugih interesa ali pokazuju i veću psihičku kontrolu u odnosu na očeve. Što roditelji više prihvaćaju dijete to će dijete biti organiziranije i sumnja u vlastitu izvedbu ako otac nad njima ima veću psihološku kontrolu.

1. Smatrate li da se djeca unatoč takvim roditeljma mogu odlučiti za vlastiti put i vlastito samovrednovanje i biti uspješni?

Izvorni članak možete pronaći na ovoj adresi:

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=250402