Osvrt na članak „Povezanost
obrazovnih očekivanja i ponašanja roditelja s različitim dimenzijama
perfekcionizma njihove djece“
Ključne riječi:
perfekcionizam, obrazovna očekivanja roditelja, procjena roditeljskog ponašanja
Ovaj članak sam
izabrala između ostalog jer mi je tema vrlo zanimljiva, te na neki način se
mogu poistovjetiti sa subjektima istraživanja koje je provedeno unutar članka
jer sam i sama dio takve okoline. Također, smatram da je tema vrlo zanimljiva
za roditelje ili buduće roditelje koji imaju ili će imati školarca/e i kako
njihova očekivanja, katkad i previsoka mogu uvelike utjecati na razvoj i
obrazovanje njihove djece.
Perfekcionizam je
težnja za nepogrešivošću koja može imati veliki utjecaj na razvoj pojedinca. Kao
najveće perfekcioniste u djetetovom životu, možemo nazvati njegove roditelje,
čije ponašanje prema općem uspjehu u školi, pojedinom predmetu ili izboru
daljnjeg smjera obrazovanja može dovesti do problema u prilagodbi. Kao osnovne
dimenzije pefekcionizma, Frost, Marten i suradnici naveli su: pretjerano visoki
osobni standard, pretjeranu zabrinutost oko pogreške izvedbe, sumnja u
kvalitetu vlastite izvedbe, pretjerano naglašavanje preciznosti, reda i
organizacije te na posljetku očekivanja i procjene od strane roditelja.
Upravo su
roditelji, odnosno njihov odgojni stil prema Slaney-u i Ashby-u glavni razlog
razvoja perfekcionizma kod kojeg su najvažniji roditeljska kontrola i
emocionalnost. Emocionalna toplina pozitivno utječe, a pretjerana kontrola
sputava dijete i utječe na njegov razvoj. Veliku ulogu također imaju i
obrazovna očekivanja, posebice ona visoka jer rezultiraju prihvaćanjem i
toplinom ili nekonzistentnom nagradom i kažnjavanjem. Djeca su po prirodi
osjetljiva na kritike svojih roditelja, kazne, nedostatak prihvaćanja koje može
dovesti do negativnog perfekcionizma.
Djeca će si u prosjeku postavljati više
standard i biti će organiziranije što su očekivanja oba roditelja veća i što je
majka više uključena u djetetova postignuća. Majke više pomažu djecu u
prikupljanju nekih informacija, odabiru predmeta, hobija ili drugih interesa
ali pokazuju i veću psihičku kontrolu u odnosu na očeve. Što roditelji više
prihvaćaju dijete to će dijete biti organiziranije i sumnja u vlastitu izvedbu
ako otac nad njima ima veću psihološku kontrolu.
1. Smatrate
li da se djeca unatoč takvim roditeljma mogu odlučiti za vlastiti put i
vlastito samovrednovanje i biti uspješni?
Izvorni članak
možete pronaći na ovoj adresi:
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=250402
Vrlo zanimljiva tema. Smatram da mogu, ali na tezi nacin te velikim utjecajem okoline i drustva. Takva djeca su od malih nogu imala veliki pritisak od strane roditelja da budu savrseni sto moze uvelike utjecati na njihovu psihu. U Mom razredu je bila jedna cura od koje su roditelji ocekivali izvrsne ocjene i sjecam se kad je dobila 4 da je pocela plakati i skoro je dobila zivcani slom. toj djeci treba pokazati da je u redu ako nisu u svemu izvrsni te da ne moraju u svemu teziti savrsenstvu jer to moze dovesti do velikog razocarenja te stvaranja lose slike o sebi.
OdgovoriIzbrišiPotpuno se slažem sa komentarom iznad, i ja sam imao u razredu istu situaciju. Ta cura nije htjela otici kući jer se bojala reci mami da nije dobila 5. Takvoj djeci treba pokazati kako se nositi sa time. Objasniti im da nije sve gotovo ako nisu najbolji.
OdgovoriIzbrišiSmatram da se svatko može uzdić od loših stvari koje su nas roditelji naučili. Potrebna je ogromna samovolja i samoshvaćanje da se to dospije.
OdgovoriIzbrišiSmatram da mogu jedino ako je takav utjecaj u granicama normale. Lijepo je voditi dijete kroz zivot i uciti ga takvim stvarima al u nicemu ne treba pretjerivati jer onda dolazi do kontra efekta i umjesto da dijete postane samostalno i da ima vlastito vrednovanje zapravo ce imati psihickih problema u trenucima njihova neuspjeha. Koliko ih treba uciti tome toliko im treba i objasniti da nitko nije savrsen i da su neuspjesi isto normalne stvari i da ih se treba prihvatiti sasvim normalno.
OdgovoriIzbrišiNemam ništa protiv da roditelji imaju velika očekivanja od svoje djece, ali bi im onda isto tako trebali priuštiti svu moguću pomoć da ta očekivanja i ostvare. Roditelji koji to ne rade su, vrlo jednostavno, loši roditelji. Isto tako, ako dijete posrne, roditelj je taj koji bi trebao pomoć da se ono digne, ili ga poticati da se samo digne. Dijete na taj način dobiva samopouzdanje "ja to mogu", a opet zna da, u slučaju neuspjeha, ima "leđa" koja ga štite i na koja se može osloniti.
OdgovoriIzbrišiMislim da djetetova postignuca ne ovise iskljucivo o roditeljima, naravno da ce ga htjeti odgojiti na sto bolji nacin, no to ne znaci da dijete automatski mora ici roditeljevim stopama nego bi bilo bolje da se razvije u sto god se ono zeli razviti. Ocjene kao sto svi znamo, nisu nikakvi pokazatelji znanja ali postoje radi nekih mjerila, zato roditelji ne bi niti djecu trebali usporedivati s drugom djecom jer ce ih to jos vise rastuziti i mogu pomisliti da su lose osobe
OdgovoriIzbrišiSmatram da roditelji trebaju poticati dijete da uči i radi dok je još mlado, ali s vremenom treba djetetu i dopustiti da samo shvati i uči onako kako njemu odgovara. Jednostavno ne treba pretjerivati ni u čemu.
OdgovoriIzbrišiSmatram da roditelji trebaju poticati dijete da uči i radi dok je još mlado, ali s vremenom treba djetetu i dopustiti da samo shvati i uči onako kako njemu odgovara. Jednostavno ne treba pretjerivati ni u čemu.
OdgovoriIzbrišiSvjedok sam mnogih primjera kako roditelj tjera svoje dijete imati samo petice u imeniku, zatim redoviti odlasci na informacije, provjeravanje i slicno. Iako takav roditelj zeli samo najbolje za svoje dijete, mislim kako mu to nije jedan od boljih nacina odgajanja. Djetrtu treba dopustiti i da dobije losu ocjenu, i da zaboravi napisazi zadacu, i sa slucajno jedan dan ne ode u skolu ili slicno. A razlog zato ovo pisem je taj da smatram da ce dijete tako nauciti snositi se sa posljedicama. I nauciti ce kako se organizirati, kako sam sebi stvoriti red u glavi. Roditelji koliko god nam zele dobro, ponekad bi trebali izaci van samog okvira rositeljstva, jer naposlijetku, i oni su nekada bili daci.
OdgovoriIzbrišiPoznam djecu, tj. sad već odrasle osobe koje su cijeli život rasle u sjeni svojih roditelja, te se podređivale svemu što su si roditelji naumili za njih. No ima i nekolicina njih koja se uspjela oduprijeti svojim roditeljima, i krenuti svojem putem. Smatram da sve to polazi od nas, i koliko smo zapravo ''jake'' osobe. Roditelji nikad ne bi trebali svojoj djeci govoriti čime da se bave u životu, već ih pustiti da sami odaberu svoj put. Roditelji su tu da nas usmjeravaju, i da nam pomognu. Čim nema pritiska roditelja da se dijete bavi nečim što ne želi, dijete je odmah sretnije te ga to potiče na bolji uspjeh u nečemu što želi.
OdgovoriIzbrišiDjeca definitivno mogu ''početi razmišljati samostalno'' bez utjecaja roditelja. Tome i služi pubertet. Konstantne svađe roditelja i djece su zapravo borba djece da pokažu roditeljima da mogu donositi samostalne odluke. Nakon puberteta, djeca će razumjeti stajališta svojih roditelja ali isto tako će biti formiraniji kao pojedinci.
OdgovoriIzbrišiSmatram da je nezdravo zahtijevati savršenstvo od djeteta, ne samo da šteti djetetu već i odnosu roditelj-dijete. Naravno da dijete treba usmjeravati da bude što uspješnije ali isto tako treba obratiti pozornost na njegove sposobnosti i granice jer nisu sva djeca ista. Roditelj ti treba biti najbolji prijatelj pun razumijevanja i podrške a ne strah i trepet.
OdgovoriIzbrišiRoditelji bi svoju djecu trebali podržavati u njihovim odlukama i pružati im potporu u svemu. Poznajem djevojku na koju je otac vršio veliki pritisak da upiše fakultet koji ona nije željela. Njegov neuspijeh u mladosti htio je ispraviti čineći veliku grešku koja se odrazila na njezino školovanje. Ta djevojka nije željela taj fakultet, ali je pala pod utjecaj oca te na kraju nije uspjela upisati niti jedan fakultet i izgubila je godinu. Roditelji svoje frustracije odražavaju na djecu i tako sputavaju djecu da učine ono što zaista žele i ostvare svoji cilj.
OdgovoriIzbrišiMogu, no vrlo tesko jer su pod stalnim pritiskom sto se kad tad odrazi na njihov uspijeh ali i na njihovu licnost. Radi stvari ne zato jer zele, nego kako bi zadovolji druge.
OdgovoriIzbrišiDjecu treba poticati na uspjeh, ali ne do te mjere gdje se djete osjeca nelagodno i potlaćeno te živi u strahu od svojih roditelja i njihove reakcije na neku lošu ocjenu. Treba djeci dati dovoljno mjesta da osjećaju ugodno, te ih podsječati na njihovu dužnost i stvoriti im neke korisne navike kako bi mogli napredovati u svom daljnjem životu.
OdgovoriIzbrišiNe znam jeste li ikad primijetili kako iz doktorskih obitelji većinom dolaze doktori? Poznajem jednog dečka koji je suprotno obiteljskim očekivanjima - a koja su poprilična jer su svi doktori u obitelji od njegovog pra-pradjeda - odlučio upisati nakon gimnazije Pomorski fakultet. On dobiva i dalje đeparac od roditelja, posude mu auto kad mu treba... ali on je za njih "mrtav". Sve nade su prebacili sada na njegovu sestru koja je tek krenula u srednju školu, samo što ona za razliku od njega neće imati izbora, moći će ili studirati medicinu ili otići iz kuće. Takvi slučajevi su česti i roditelji ne da ne daju djeci slobodu, nego im isplaniraju cijelu budućnost. Nažalost ne vidim kako se taj problem može riješiti, ali podizanje svijesti roditelja o tome da djete ima slobodu izbora, bi sigurno bio dobar prvi korak.
OdgovoriIzbrišiUloga svakog roditelja je podržavati svoje djete. Biti tu uz njega pri životnim usponima i padovima. Snažan autoritet roditelja svakako loše utječe na djete izaziva strah i usamljenost jer osoba do koje im je najviše stalo nije uz njih. Djete koje ima loš uspjeh treba podržati i ohrabriti da će sljedeći put sve biti bolje!
OdgovoriIzbriši